Rumi

Znam da moram poraniti na poso al moram još da se džabe patim, pa mi misli lete nedaju da spavam. Pročita knjigu 40 pravila ljubavi..Elif Šhafak , a mišljenja sam da jedna knjiga može da ti promjeni kurs života, samim tim i život to sam znao teoretski sada mi se dešava znam da je roman al pisanje o ljubavi je univerzalna stvar za sva vremena i sve ljude ustvari osjećam da je istina volio bi podjeliti razmisljanje sa nekim ko je pročito.

12 komentara

  1. Pročitala. Opći utisak – komercijalizovano i razvodnjeno sufijsko učenje. Ako iz romana izuzmemo biografske elemente Rumija i Šemsa, hikaje i ono istočnjačke mudrosti ukradeno iz islamske zaostavštine što je jedino u romanu vrijedno pažnje, ostane prava pravcata zapadnjačka trivijalna sapunica. Doduše, nisam sigurna u samu autorsku motivaciju pisanja knjige: služi li joj taj sufijski predložak da popularizuje sufijsku mudrost na Zapadu, ali na konzumeristički probavljiv način što i nije toliko loše ako će nekoga zaista i uputiti na originalne sufijske tekstove, ali naglasak je na originalnim tekstovima ili da crpljenjem Rumijeve mudrosti autorica popularizuje samu sebe, mada želim vjerovati u ovo prvo. Eto, to mi je ostala tema za razmišljanje. Ne znam jesi li čitao “Ilhamijin put u smrt” Rešada Kadića, ali, iako je isto uzet za predložak romana život jednog sufije, u ovom slučaju Ilhamijina biografija – njegov lik i djelo – čak i kada bi se izuzeo taj predložak iz knjige (mada ga je nemoguće izuzeti, jer se Rešadov glas pripovjedača javlja kao Ilhamijin glas toliko empatično vjerodostojno da se čini da je svoju sudbinu poistovijetio sa njegovom koliko sa njim saosjeća i koliko ga osjeća), knjiga bi i dalje imala umjetničku vrijednost. Nisam sigurna šta bi ostalo umjetnički vrijedno u knjizi “40 pravila ljubavi” kada bi ostala jedino Šafakova priča nakon izuzimanja svih sufijskih elemenata iz nje…

    1. Poštovanje rara,

      Slažem se sa tvojim vidjenjem koje sam imao u startu ustvari to su mi bile većinom sumnje nanprvu iako se poslužila mudrostima istoka mislim da je to dobro zapakovala ova tema ljubav je jako teška za objasniti, nego te pisac malo provede kroz situacije nebil pobudio lični doživljaj inspirisan svojim životom i iskustvom tako da sam mišljenja da je smisao ove knjige medju njenim redovima pa ko može da iščita…Ilhamiju sam čitao više puta malo sam iznenadjen time što si spomenula tu knjigu ona mi je na samom vrhu.

      1. Osjetila sam negdje u tvom pitanju intenzivne, ali i pomiješane utiske nakon čitanja koje je Šafakova ostavila u tebi (i onda sam shvatila da te knjiga nije ostavila ravnodušnim i donekle sam naslutila šta ti se svidjelo u njoj, ali i šta ti kvari doživljaj, pa me je ono za šta mislim da te dirnulo asociralo na Kadićev roman). Meni se to isto desilo nakon čitanja knjige – mislim opet na Šafakovu – i imala sam isto potrebu da s nekim progovorim o tome zašto se osjećam tako kako se osjećam jer sam cijeli dan imala svezan čvor u stomaku i da raspetljam zašto je to tako jer ni mene knjiga nije ostavila ravnodušnom, međutim, kako tada nisam imala s kim da razmijenim utiske jer mi se u to vrijeme raspršio književni klub po godišnjim odmorima, onda se vremenom samo iskristalizovalo ono što je u meni negodovalo na pročitano (iako nije imalo ni nekog objektivnog razloga, i dalje bi mislim da bi mi više bilo žao da knjigu nisam prošitala nego obrnuto), a to je potmuli osjećaj da je ovdje sufijska književnost nekako pa, možda pregrubo i neodmjereno napisano, zloupotrijebljena, jer se ti tekstovi ne bi trebali pojednostavljivati na ovkav način, a negdje imam osjećaj da je na momente ponešto i previše kompilirano i da se izmanipulisalo, nenamjerno, nekim značenjima stavljajući ih u sasvim drugi kontekst. Znam da je Mesnevija, svi njeni dijelovi, kompleksna za tumačenje (meni samo jedan njen svezak stoji evo na stolu godinama unazad i još nisam maknula ni sa trećine te knjige), kao i sufijski tekstovi generalno, tim više što imaju svoju autonomnu sematiku, ali ipak ne mislim da je ovakav način pojednostavljivanja do banalizacije najbolji način da se takav tip mudrosti približi širokim narodnim masama, pogotovo što originalna sufijska književnost i nije pisana s tom namjerom jer joj cilj nije kvantitet već kvalitet. No, sa Kadićevim romanom mi se desilo nešto sasvim suprotno: zaista mi je Rešad uspio da približi Ilhamiju, naprosto mi je Kadićeva emocija autentična i nepatvorena, a ne mislim da bi to mogao neko ko i sam nije doživio neki vid nepravde i iz nje izašao kao moralni pobjednik, a nagledala sam se i naslušala raznih interpretacija, i video i audio, no Rešadova je u tome i uspjela. I ne samo da ne osjećam da je Ilhamija u njegovom romanu bilo kako “zloupotrijebljen” za vlastitu samopromociju, nego osjećam da je Rešada ovaj roman stajao mnogo emocionalnog i intelektualnog napora da Ilhamiju stavi u prvi plan, a da svoj glas pripovjedača marginalizuje u potpunosti.

        1. Poštovana,
          Davno sam ušao u tarikat dvadeset i kusur godina znači trebalo bi da sam nešto naučio, ustvari kroz toliko godina, sada imam utisak da tapkam u mjestu okrećem se u krug, ta ravnodušnost koje se bojim da ne preraste u nešto što povlači na dole. Zašto ti ovo pričam iz razloga sto sam medju tim redovima osjetio Šemsa i Rumija i malo me zapahnulo to njihovo stanje koje me nosilo nekada a samo me je posjetilo. Nemogu reći da sam znao tačno al sam naslutio barem malo kada priča o tom putu aška parafraziram ..malo če ljudi to odkriti a od njim još manji broj će da krene tim putem…. Mene je potaklo na duboko razmišljanje, neke sam stvari posložio jer sam povjerovo da je istina ili mi je najbliža istini pa sam htio i druga mišljenja.

          Evo da spomenem jednu dragu knjigu..
          Sadi Širazi..Džulistan čitam je uvjek u posebnom stanju opuštenosti jer se tada najbolje primaju ti bejtovi, kada nisam dobar ništa i ne kontam jer to su stvari pisane sa srca i samo budno srce to moze da prima.
          Toliko da neodem u širinu a nisam baš neki pisac priznajem ni gramatika mi nije dobra strana pišem što mi dodje da napišem u biti svidjaju mi se ljudi koji hoće da svate šta hoću da kažem, jako se razočaram kad se neko u samom startu uhvati za pogrešno napisanu riječ to je meni znak da nisam našao sagovornika.
          Priznajem da mi je zadovoljstvo i čast da izmjenjujemo mišljenja cjenim tvoje vrijeme svako dobro.

          1. Čovjek, kada “nije dobar ništa i ne konta” je najprijemčiviji, jer u “punog sebe” se slabo šta da može da uđe. Nisi otišao predaleko, to je ta bašča, poetski “rasadnik” sufijske mudrosti jer su se sa Širazijevog Đulistana napajali drugi istočnjački pjesnici (npr. Džamijev Beharistan… više sam i zaboravila niz tih -(i)stana), nego i “naši” npr. Bulbulistan Mostarca itd… Koliko god bilo glupo, nekad sam znala sa drugaricom, kada god prođemo pored Vječne vatre, svratiti u onaj, preko puta, Kulturni centar iranske ambasade, da samo uzmemo Đulistan i da vidimo na kojoj stranici će nam se otvoriti, a ta nam navika ostala sa par časova perzijskog jezika koje smo tu imale… A bejt je lijepa, harmonična forma, mada ja više preferiram arapske od perzijskih i turskih Divana, tipa Šafijin, jasniji je i nije toliko “opterećen” metaforama. Mada… ali to bi potrajalo i otišlo daleko.

          2. (A što se tiče gramatike, ironija je da je meni ona sasvim nebitna, iritantno mi je kad je neko potencira, a sam ne vlada njom (a ne bi trebalo ni to da mi bude bitno, no to tek učim i to na teži način, a opet je najblaži mogući koji sam zaslužila), a bez tarikata te stvari učenja idu teže, a moj se nefs opire tarikatskom čišćenju jer se bojim… ne znam ni ja čega se bojim. Strašna je pomisao da mislim kako to meni ne treba, jer ja to kao mogu sama, a oni koji misle da im ne treba, upravo njima i treba, a ja sam to upravo pomislila. I sad ne znam – onaj kliše što i mene nervira – šta da mislim 😀

        2. Joj, izvini što ti sjeckam komentare, još ovaj, obećavam, i neću više, odoh na spavanje: u knjizi je bilo više različitih vrsta ljubavi: Šems – Rumi, Šems – njegova žena (meni je, recimo, ova ljubav bila najintenzivnija, iako u knjizi joj nije ni dato prostora da se razvije, nije u fokusu, skroz je potisnuta i djeluje kao “sporedna” koja se navodi čisto iscrpnosti radi), Rumi – njegova supruga, pa mi je presipatičan odnos ljubomorne Rumijeve žene i Šemsa, onda ljubav Rumijevih sinova za oca, njegova ljubav prema njima i njihova međusobna ljubav, iako su karakterno različiti… i onda ljubavna priča, totalno van konteksta, koja nije historijska, već “umetnuta”, Elle – David – Aziz i još hejbet nekih divergentih ljubavi kojih se sada ne mogu ni sjetiti… zanima me koja te ljubav, zapravo, od svih najviše dojmila?

          1. Evo iz tvog komentara odmah mi zape za oko ili srce neznam text ..imala sam drugaricu pa ste išle da čitate Sadija to je za mene taj fluid sreće ljubav to je ono vrijedno u životu, nije bitno koliko puta udahnemo u životu nego koliko puta ostanemo bez daha tako i u knjizi osjetio sam kod Rumija i Šemsa to bi stavio na sami vrh jer je to stanje aška posebne ljubavi koja se daruje sretnima ona nema ograničenja tu je na istoj ravni i život i smrt i zlo i dobro i sama spoznaja odakle to dolazi momenqt u knjizi kada Rumi uništava knjige ustvari to je odbacivanje tih okvira u koje se.i sami stavljamo

          2. Meni je isto bio fasciantan taj momenat kada je Šems rekao Rumiju da uništi svoje knjige jer svi znaju da je to ono što Rumiju bilo najvrednije (podsjetilo me na ono kada je Najmilostiviji Allah, naredio Ibrahimu, alejhisselam, da zakolje svog sina, a on poslušao zbog bezuvjetnog povjerenja u Njega i da, jednostavno, Bog to neće dozvoliti iz svoje ljubavi prema njemu) i to što je Rumi poslušao bespogovorno; kasnije se uspostavilo da knjige nisu ni uništene.

Komentariši